home info članci recenzije galerije profili intervjui downloads linkovi forum mail impressum

Charas
Charas je naziv za ručno motani hashish u Indiji i Pakistanu, a radi se od ekstrakata Cannabis sativae. Ta biljka raste u divljinama sjeverne Indije i Pakistana te u Himalayama, otkud potječe i gdje je bitan izvor zarade lokalne populacije.

Kultura charasa

Charas se koristio na području indijskog subkontinenta u medicinske i religijske svrhe stotinama godina, a skupa s opijumom se prodavao i u vladinim trgovinama u ranim danima Britanskog Carstva. Osobito važnu ulogu igra Shaivima, pripadnicima subdivizije hinduizma koja smatra Shivu vrhovnim bogom (za razliku od Vaishnava, koji čine isto s Vishnuom), gdje je bitan dio kulture i rituala, a časti se i kao jedan od aspekata samog Shive.

Usprkos dugoj povijesti, proglašen je ilegalnim u 80-im godinama prošlog stoljeća (tijekom kampanje Nancy Reagan protiv droge), a drakonske kazne su smještale osobe s čak i najmanjom količinom u zatvor na minimalno 10 godina. Sada su ti zakoni ponešto ublaženi, a charas je postao jedan od češćih pristupa iznuđivanju mita pripadnicima policije.

Dosta je teško povući liniju oko svega toga, pogotovo jer se u velikom dijelu indijskog podkontinenta charas (i ostali ekstrakti Cannabis sativae) koriste u religijske i medicinske svrhe. Ayurvedske tehnike liječenja, većina hinduističkih blagdana, velike svečanosti i slavlja su usko povezani, ako ne direktno s charasom, onda barem s konzumacijom. U Indiji se jednostavno puši charas, pije bhang i žvače pan. Neki to rade iz uvjerenja, neki iz osobnog zadovoljstva ili ovisnosti, a neki iz dosade.

U svakom slučaju, htjela to vlada ili ne, charas spada u neku sferu kulture, tako da bi npr. bilo nepristojno odbiti domaćina ukoliko vas ponudi. Moguće legaliziranje ili barem dekriminaliziranje, ali u svakom slučaju religionaliziranje i populariziranje te napose zarada je ono što će charasu osigurati stalno mjesto u Indiji.

Teško je naći ravnotežu između uporabe iste supstance od dviju različitih strana. S jedne strane to su indijski sadhui, kojima je pušenje charasa (najčešće u chillumu, no o tome malo kasnije) način čašćenja božanstava, a s druge su to turisti koji, ruku na srce, zlorabe tu istu supstancu za svoje osobno zadovoljstvo. Iako je nemoguće utvrditi da li je i sadhui zlorabe, vlada očito nalazi neko uporište u iovako poprilično labavim pravilima i smjernicama koje postoje u hinduizmu, tako da se tim svetim ljudima za vrijeme ogromnog okupljanja prilikom velikog blagdana Kumbh mela osiguravaju enormne količine charasa da bi se zadovoljile njihove potrebe.

Da se razumijemo, u slučaju da vas vojska (koja je u Indiji puno cjenjenija od policije i vodi glavnu riječ) uhvati s charasom, našli biste se u poprilično nezgodnoj situaciji, ali na tako velikim svečanostima je naprosto nemoguće naći neki red. Iako ste očigledno turist u stranoj zemlji, vrlo vjerojatno će radije častiti Shivu ili sjediti i uživati u povorci.

Više o charasu

Još uvijek najbolje mjesto na koje možete otići i uživati u charasu je indijska država Himachal Pradesh i Manali kao njeno najpoznatije središte, ali i okolna sela u kojima se najčešće i radi domaći charas. Iako se u Indiji više-manje sve naziva charasom, treba znati pronaći vrhunsku kvalitetu onoga iz Himachal Pradesha (posebice doline Parvati) ili Uttaranchala te okolice Peshawara u sjevernom Pakistanu.

Sav charas koji se nabavlja mjeri se u tolama (što odgovara mjeri od 10 grama), a cijene su zapadnjačkim posjetiteljima nadasve prihvatljive. Cijene se kreću od 50-ak kuna za prosječnu kvalitetu, 100-tinjak za sasvim dobar do 180-ak do 200-tinjak za vrhunski Malana cream (koji se smatra najboljim charasom na svijetu), a sve cijene se odnose na 1 tolu, dakle 10 grama. Radi isplativosti se charas počeo izvoziti iz zemlje, u početku preko profesionalnih dilera, a sada se i sve više backpackera ohrabruje za takve podvige.

Naravno, postoji više podvrsta charasa koji se radi od biljaka koje se uzgajaju u više nego pogodnom području Himalaya, tako da se razlikuje tvrđi, tamniji i gušći na sjeverozapadu od smeđeg na sjeveroistoku, koji ponekad okusom podsjeća na chilli.

Ono što znalci nazivaju najboljim charasom uzgaja se u brdskim područjima (najčešće onim kašmirskim), daleko od ikakvog oblika kontrole vlasti i u prilično surovim uvjetima. Ipak, na velikim nadmorskim visinama količina ultraljubičastog zračenja osigurava proizvodnju veće količine THC-a, što opet pridodaje vrijednosti samog charasa.

Charas se radi tako da se rukama trljaju cvjetovi, a to je dugotrajan i zamoran posao. Smola se lijepi za dlanove, a tijekom dana se uspije nakupiti do 8 ili 9 grama charasa. Što se sporije radi, to je kvaliteta bolja i upravo je zato Malana cream toliko cijenjen i skupocjen. Proces pravljenja charasa se smatra drevnom umjetnošću, ali nažalost propada pod pritiskom kapitalizacije domaćeg i međunarodnog tržišta.

Konzumacija

Charas se obično puši na chillum, stožastu cijev s rupom kroz sredinu, najčešće napravljenu od gline, stakla ili kravljeg roga. Koriste se kao ritualne lule za sadhue, a koriste ga i raste i ostali uživatelji charasa. Iako se u smjesu dodaje i duhan, utjecaj zna biti vrlo jak, ponekad čak i psihodeličan. Iz tog razloga rijetko ga puši samo jedna osoba, tako da je ovakav način pušenja postao uvelike društveni oblik konzumacije charasa, a upravo to je jedna od čari chilluma. Cijeli proces pripremanja, pušenja, kruženja, čišćenja i ponovnog spravljanja je više ritual nego puko zadovoljavanje potreba. Budući da hinduisti vjeruju da Shiva prodire u njih kroz čin pušenja, taj se ritual redovito koristi kada npr. stranci u Indiji uče kod babe ili kad ih neki sadhu na obali rijeke pozove da mu se pridruže.

Dakle, u gornji dio šupljine koja prolazi duljinom cijelog chilluma stavlja se stožasti kamen te se u preostali prostor stavlja smjesa, pripremljena u često ručno napravljenom mixing bowlu. Navlažena tkanina ili safi stavlja se na dno chilluma koje se prima objema rukama čineći prizmu (ili bilo koji položaj koji odgovara onome koji ga drži), tako da može nesmetano uvlačiti dim. Jako je bitno da se dno chilluma ne dodiruje usnama (Indijci također piju iz zraka), jer bi to bez sumnje izazvalo neželjene reakcije domaćina.

Još jedna osoba pomaže pri paljenju chilluma šibicama, pri čemu se obično izvikuje mantra "Boom Shankar", "Boom Bolenath" ili neka već ustaljena u društvu s kojim boravite. Poprilično je teško zapaliti chillum, jer se mora intenzivno uvlačiti da bi se pošteno zapalio, pa dosta ljudi to zaobilazi, jer su gotovi već nakon prvog dima. Chillum se dodaje osobi koja sjedi s desna tako da se desna ruka podupre lijevom, osim u nekim slučajevima kao npr. kod Kali chilluma (tada se dodaje u suprotnom smjeru, a u smjesu se dodaje i opium). Postupak je poprilično zahtjevan i teško da ćete kao stranac zadovoljiti kriterije sadhua, ali uz dobro društvo i vježbu sve se može usavršiti.

Charas se naravno može konzumirati i klasičnim motanjem ili bilo kojim drugim načinom, ali chillum je posebno pogodan. Što je cijev dulja, to je dim hladniji, a katran i smola koju bi inače vjerojatno popušili skupljaju se na unutrašnjoj strani chilluma. Ostatci toga mogu se primijetiti na safiju, koji djelomice služi za čišćenje chilluma i kamena nakon završetka rituala. Osim što je dio tog rituala, čišćenje je bitno i iz zdravstvenih razloga, budući da se tijekom redovitog korištenja skupljaju razne bakterije. Preporuča se da se svaka dva tjedna umoči u vruću vodu s malo bjelila, nakon toga temeljito ispere čistom vodom i ostavi na Suncu, koje će ubiti sve preostala bakterije.

Osim indijskih chilluma, talijanski su najpoznatiji, a neki su od toga napravili pravu umjetnost, pa se izrezbareni i ukrašeni chillumi prodaju i za preko 300€. Talijani nerijetko rade i vlastiti charas, navjerojatnije podučeni iskustvom iz sjeverne Italije.

Eto, ovo je ukratko nešto o još jednom fenomenu koji na zadivljujuć način spaja ono nespojivo u Indiji, u svijetu i među ljudima.


ocijenite članak:
prosječna ocijena:
broj glasova:
222



2002-2011 © Trancepleme.com | Design by Dovla, coding by psihodelikk