home info članci recenzije galerije profili intervjui downloads linkovi forum mail impressum

Peyote
Jedna od najpoznatijih i najzanimljivijih indijanskih ritualnih droga je mali, okruglasti meksički kaktus Lophophora williasii. Djelovanje mu je, čini se, poznato već više od 3000 godina. Domovina pejotla je aridno područje oko rijeke Rio Grande u sjevero-istočnom Meksiku i Teksasu.
Najstariji poznati zapisi o pejotlu potječu od Francisca Hernandeza, liječnika španjolskog kralja Filipa 2, koji u svojem djelu „De historia plantarum novae Hispaniae“ između ostalog navodi: „Oni koji ga jedu mogu predvidjeti događaje ili otkriti onoga tko mu ukrade neki alat ili bilo što drugo“.
Inkvizicija je 1620. žigosala upotrebu pejotla. Međutim španjolskim osvajačima nije pošlo za rukom da u Meksiku sasvim istrijebe taj kult. Prekršitelje su bičevali i ubijali. Španjolce je posebno smetalo što su domorodci osušeni pejotl uzimali gotovo na isti način kao što se uzimaju hostije kod katoličke pričesti. Vjerovanje u sveca patrona pejotla, El Santo Nino de Peyotl, koji bi se pojavljivao u planinama gdje pejotl raste, i danas je živo u meksičkom folkloru.
Za kult pejotla nadzemni dio kaktusa u cvatu reže se u tanke kriške. (nazvane „mescal buttons“), koje se osuše na suncu.  Za vrijeme strogo određenog rituala svaki se osušen komad najprije navlaži slinom, dlanovima oblikuje u kuglicu i nakon toga proguta, obično bez žvakanja (pejotl je, naime, izvanredno gorak).
Prema izvještajima više očevidaca ni u jednom drugom crkvenom ritualu nema toliko skrušene pobožnosti, dostojanstva, discipline i podložnosti strogim pravilima kao u kultu svetog kaktusa. Antropolozi koji su proučavali pejotizam jedinstveni su u ocjeni da se radi o pravoj religiji, a ne o isprici za drogiranje (što su pokušali lansirati kršćanski misionari). „Bijeli čovjek zna čitati“, objašnjavaju pejotisti, i „Božju riječ saznaje iz Biblije. Indijanac ne zna čitati i Božju riječ saznaje od pejotla.“
Neka plemena u Meksiku, na čijem teritoriju ne raste pejotl, jednom godišnje hodočaste do mjesta na kojima beru sveti kaktus. Ponekad propješače više od 400km. Osušene kriške pejotla kemijski su stabilne i dužim stajanjem ne gube djelovanje. Zahvaljujući tom svojstvu, kult svetog kaktusa mogao se proširiti na područja gdje kaktus inače ne uspijeva. Nažalost kaktusu pejotlu danas prijeti istrebljenje, jer se biljka u sveopčoj želji za psihodeličnim eksperimentiranjem, naveliko brala zajedno sa korijenom i tako nemilosrdno uništavala.

Djelovanje meskalina
Fiziološko djelovanje pejotla  praktički je identično učinku njegovog glavnog alkaloida meskalina, kojeg u osušenom kaktusu ima 4-7%. Meskalin je iz pejotla izolirao još 1896. njemački kemičar A. Heffer. Po kemijskoj strukturi meskalin je 3, 4,5 – trimetoksifenil-etilamin. Spomenuti kemičar prvi je na sebi ispitao i zatim opisao djelovanje čistog meskalina. I mnogi drugi istraživači u pojedinostima su opisali halucinacije nakon uzimanja meskalina. Ti su efekti donekle slični djelovanju psilocibina ili LSDa. Dominiraju izvanredno blještave i sjajne, obojene vizije, koje se pokreču poput kaleidoskopa. Uz njih se u manjoj mjeri javljaju slušne, mirisne, okusne i dodirne halucinacije. Postoji i osječaj lebdenja i bestežinskog stanja.
Već od 1917. započinju u SAD zakonske zabrane trgovine meskalinom.

Henrich Kluver (1926.)  ustanovio je  da je poslije uzimanja te supstancije ne moguče gledati  u bijeli zid, a da se na njemu ne vide blještavi i sjajni geometrijski oblici koje je opisao kao rešetku, tunel, lijevak, rezbariju, filigran, saće, paučinu i spiralu.
Velika su imena književnosti iskušala na sebi djelovanje meskalina, ali je učinak bio različit, pa i suprotan. Aldous Huxley je na nagovor i pod nadzorom H. Osmonda uzeo meskalin (1953.) i dao interpretaciju djelovanja meskalina u svojem djelu „Vrata spoznaje“ (The Doors of Perception). Francuska književnica Simone de Beauvoir u svom djelu „U naponu snage“, piše da je Jean-Paul Sarte imao djelovanjem meskalina mučno iskustvo s vrlo neugodnim, zastrašujučim vizijama. Sarte je gledao kako se pred njim kišobrani pretvaraju u ptice strvinarke, oko sebe je vidio kosture, goleme rakove i iscerena lica. Belgijski pjesnik i slikar Henri Michaux opisuje da je poslije uzimanja pejotla ugledao iznad sebe na tisuče bogova. Američki etnolog i antropolog Carlos Castaneda u svojim knjjigama opisuje kako indijski vrač don Juan pejotlu pridaje svojstva učitelja. Sam je Castaneda pod utjecajem pejotla navodno osjetio da postaje proziran. U nekoliko je navrata sreo samog Meskalita, boga pejotla.

Medicinska primjena
Poznati istraživač halucinogenog bilja Richard E. Schultes izvještava da je kod američkih Indijanaca pejotl čak više cijenjen zbog svojih magično-ljekovitih svojstva, nego kao ritualna droga. Štoviše pejotl je zamijenio mnoge od davnina poznate ljekovite biljke i postao gotovo univerzalan lijek. Njime liječe tuberkulozu, spolne i kožne bolesti, gripu, dijabetes, reumatizam, grčeve, ozljede i dr. Neka djelovanja pejotla u terapiji, zbog sastojaka koji se u drogi nalaze, mogla bi imati i znanstveno opravdanje. Tako se smatra da pejotl djeluje povoljno kod angine i astme te kao analgetik. U novije doba u kaktusu su nađene neke supstancije s izrazitim antibiotskim učinkom. Dokazano je povoljno djelovanje pejotla u liječenju nekih očnih bolesti.

Preuzeo i obradio iz knjige „Svijet halucinogenih droga“ Ljubiše Grlića, 2002.

Više: Erowind i Wikipedia


ocijenite članak:
prosječna ocijena:
broj glasova:
273



2002-2011 © Trancepleme.com | Design by Dovla, coding by psihodelikk